Vrednovanje žena kod sv. Vinka Paulskoga

Promatrajući francusko društvo toga vremena, mogu se iskristalizirati dvije slike žene kao posljedica društvenih previranja 17. stoljeća. Slika siromašne žene koja otkriva vrlo tešku ulogu. No, sam sv. Vinko svjedoči: Djevojke sa sela imaju veliku trijeznost, umjerenost u jelu. Zadovoljne su s malo, a mnogo rade. Dok je, plemkinja, kako vidimo, zauzeta radom u onim poslovima koji potvrđuju njenu ulogu unutar plemstva i društva i koja pokušava usvojiti jedan način gledanja na svijet koji je karakterističan za uspješnog čovjeka toga vremena. Naime, kako bi bile smatrane plemkinjama, morale bi tako i živjeti. Dakle, bez prljanja ruku. Služiti jednom kralju ili velikom gospodinu je časno, no u ono vrijeme, sami zadaci plemstva bili su čisto službeni i na visokoj razini, poput posjećivanja salona, mačevanja, natjecanja, plesa, a posebna se pažnja poklanjala poznavanju matematike i osnovama latinskog jezika. Upravo su ovakvi uvjeti doprinijeli emancipaciji žena 16. i 17. stoljeća. Naime, razni susreti po "salonima" u kojima su se mogle iznijeti vlastite ideje i suprotstaviti idejama drugih omogućili su nastanak i razvoj organiziranog milosrđa među plemkinjama. Bio je to veliki izazov, pogotovo jer je sve do tada bilo nemoguće da žena radi neovisno o muškarcu, čak iako je riječ o organiziranom apostolatu.
No, Vinkova sposobnost, njegova zauzetost, hrabrost da u utopijskom vremenu vjeruje sposobnost žena, je zasigurno doprinijela da žena osvoji malo prostora u kulturnoj baštini koja je još uvijek bila snažno obilježena superiornošću muškaraca.

Stoga, sveta Lujza, kći vinkovske duhovnosti, ponosno piše:
Očigledno je da je u ovom stoljeću božanska Providnost htjela da joj služi ženski rod kako bismo uvidjeli da je ona sama željela spasiti potlačeni, opterećeni narod i dati potrebnu pomoć za njihovo spasenje.

Nakon što je i sam uvidio potrebu organiziranja, sv. Vinko okuplja skupinu žena, spremnih i zauzetih za organiziranje i pružanje pomoći svim potrebnima. U Pravilu prve Bratovštine kršćanske ljubavi, koje je formulirao kasnije, sv. Vinko objašnjava zašto je ona nastala: Jer, milosrđe je prije svega znak istinske djece Božje i jedna od prvih njihovih dužnosti moraju biti posjećivanje i hranjenje siromašnih bolesnika. Neke od plemenitih gospođa, želeći da budu njegove prave kćeri, zajedno su odlučile da duhovno i tjelesno pomažu one koji su patili mnogo, više zbog nedostatka organizacije pomoći, nego zbog manjka onih koji bi htjeli pomoći.
I na kraju:
Izvršenje gorljive želje (našega Gospodina Isusa Krista) koju kršćani ispunjavaju kroz djela milosrđa i ljubavi, želje koju je Bog izrazio ovim riječima: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni (Mt 25, 34-36).

Iskustvo iz Chatillona se vrlo brzo proširilo po cijeloj Francuskoj, a 1629. godine došlo i do Pariza gdje je upoznao mnoge žene poput Lujze Marie Gonzaga, princeze De Conde, vojvotkinje De Nemours, De Aiquillon i De Gondi. Naravno, važno je spomenuti i one na koje je utjecao svojom duovnošću: Luisu De Marillac, Mariu De Polaion, Mariu De Villeneuve, Mariu de Miramion, koje su ujedno bile i utemeljiteljice ženskih redova, Kćeri kršćanske ljubavi, Kćeri Providnosti, Kćeri Križa, Kćeri svete Obitelji, i na koncu, na Giovannu Francescu Freimot De Chantal, koja je zajedno sa sv. Franjom Saleškim utemeljila Red pohođenja Marijina.

Tako sudjelovanje u Bratovštinama postaje rezervirano samo za žene, djevojke, supruge i udovice, s tim da udate i djevojke moraju imati dozvolu od muževa, a djevojke od roditelja.

Poznavajući dobro površnost i način života žena koje posjećuju Bratovštine, do u tančine i s mnogo pažnje piše upute o njihovim posjetima siromasima, sve do najmanjih detalja:
Ona koja je u smjeni pripremit će jelo, odnijeti ga bolesniku, pozdravit će ga s radošću i ljubavlju, pripremit će mali stol pokraj kreveta, stavit će na njega rupčić, potom zdjelu, žlicu i kruh, oprat će ruke bolesniku i izreći Blagoslov... Reći će mu nekoliko riječi našega Gospodina kako bi ga ohrabrile ako je potišten... No ako je netko kod njega, ostavit će ga i otići i potražiti drugog bolesnika, tretirajući ga na isti način.

(Zanimljivo je da sv. Vinko prvo uči uljudnosti, lijepom ophođenju prema potrebnomu. Svjestan površnosti, sam daje naputke kako nešto što kvalitetnije učiniti. Neka nam ove njegove riječi budu poticaj da se vježbamo unutar svojih zajednica, u svakodnevnoj komunikaciji, obavljanju kućnih dužnosti i razboritosti da znamo prepoznati kad treba procijeniti što je i kad potrebnije.)

(Sastavljeno: prema knjizi "La valorizzacione della donna in san Vincenzo de' Paoli", Giuseppe Carulli, CLV - Edizioni Vincenziane, Roma, 2008.)

Priredila s. M. Izabela Đaković

I Vinko je imao krizu vjere

Tijeko osobne kraize vjere Vinko je jako trpio. Preplavila ga je "tamna noć duše", kako je to sveti Ivan od Križa opisao. Nije mogao recitirati Vjerovanje i stoga ga je zapisao i zašio u podstavu reverende. Samom je sebi rekao da kad god na nj stavi svoju ruku to je bio znak njegove želje da ponovno potvrdi svoju vjeru. U isto se vrijeme činio djela suprotna naviranju te napasti: posvetio se življenju vjere u intenzivnim djelima ljubavi kroz dnevne posjete bolsenicima. Takav ga je način života doveo do navećeg otkrića njegova života - do odluke da cijeli svoj život posveti služenju siromasima iz ljubavi prema našem Gospodinu Isusu Kristu. Tako je Vinko, koji je do tog vremena bio svećenik s ne baš visokim životnim idealima, postao svetac. O svete li tamne noći! Kad je Vinko drugima pričao o svojoj krizi vjere i načinu na koji ju je prevladao činio je to ne bi li slušatelje potaknuo da i sami koriste slične "lijekove" i zadobiju olakšanje u poteškoćama koje su prolazili.

Posvećenoj osobi, ili vjerniku laiku, koji se koleba u vjeri

Epidemija nevjere koju dana susrećemo, može zaraziti i vjernike. Vi, volonteri i dobročinitelji, upitajte se: Činimo li dobro, a ne usuđujemo se pritom govoriti o Bogu? Posjećujemo li siromahe u njihovim kućama, a zaboravljamo da je molitva prije, tijekom i nakon susreta temeljna za naš zajednički duhovni rast i evangelizaciju onih koje smo posjetili? Govorimo li o solidarnosti i pravednosti bez ijednog spomena na Boga? Da bismo se suprostavili tendenciji unutarnje sekularizacije možemo se prisjetiti riječi svetog Vinka upućenim svećenicima Misijske družbe: "Unutarnji život je temeljan, on mora biti naš cilj. Ako nam on nedostaje, sve nam nedostaje:"

Vinkova nova vizija

Vinko je vjerovao da se svetost, jedinstvo s Bogom, može jedino postići kroz ljubav. Bog je ljubav i čovjek može ljubiti božanskom ljubavlju koja je razlivena u našim srcima po Duhu Svetom (Rim 5,5). Ova realnost dovela je Vinka do potvrde da važan aspekt svetosti nije samo vršiti volju Božju već radije vršiti volju Božju iz ljubavi prema Bogu. Ljudska svetost je za Vinka susret ljudske ljubavi s božanskom ljubavlju u osobi siromaha. (http://famvin.org)

Sveti Vinko je govorio svojim kćerima:

"Vaš samostan bit će kuće bolesnika;

ćelija – iznajmljena soba,

a klaustar gradske ulice ili bolesničke sobe.

Klauzura će vam biti poslušnost,

rešetka strah Božji, a veo sveta čednost."

"Duh družbe sastoji se u tome da se darujete Bogu,

da ljubite našega Gospodina i da mu služite u osobi siromaha,

tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa, u njihovim kućama i drugdje,

te da poučavate siromašne djevojke, djecu

i općenito sve koje vam Božja providnost šalje."